Luna je bila nagurana u zahrđali kavez, jedva se mogla pomaknuti, okružena strahom i tišinom.

Luna je bila samo štene, ali već je vidjela ono što nitko nikada ne bi smio vidjeti.
Bila je sljedeća u redu. Zarobljena u brutalnoj trgovini psećim mesom, Luna nije imala izlaza. Nitko nije dolazio, sve dok netko poput vas nije to omogućio. Zahvaljujući donaciji, naš tim ju je spasio prije nego što je bilo prekasno. Izvučena je iz kaveza, liječena, držana i prvi put joj je pokazana ljubaznost. Danas je Luna sigurna. Spava u miru. Trči bez straha.
Ona može živjeti, jer je netko, negdje, odlučio da je vrijedna spašavanja.

Lunu smo pronašli u stražnjem dijelu kamiona, naguranu između metalnih rešetki s pet drugih pasa. Nije mogla podići glavu. Noge su joj bile zaglavljene, a imala je posjekotine od kaveza posvuda. Nije lajala. Nije čak ni plakala. Samo je zurila, ukočena.

Kad smo je izvukli, nije se opirala. Bila je potpuno mirna, ne zato što nam je vjerovala, već zato što nije imala više što dati. Zamotali smo je u ručnik i nosili kao bebu.

U klinici se nije micala dva dana. Veterinar je rekao da će trebati vremena, ne samo da joj se tijelo oporavi, već i da se ponovno osjeća sigurno. Sjedili smo s njom. Razgovarali smo s njom. Donijeli smo joj plišane igračke i toplu hranu. Petog dana polizala nam je jednu ruku.

Tjednima kasnije, Luna se počela igrati. Trčala je u krug prvi put kad smo je pustili van. Lajala je, valjala se po travi i lovila leptire kao što bi štene trebalo. Sada ju je udomila ljubazna žena koja radi od kuće i kaže da Luna neće ni drijemati osim ako se ne sklupča pokraj nje.

Prešla je iz kaveza u kauč. Iz tišine u radost. Sve zato što je netko odlučio djelovati.